Danas želimo živjeti u okolišu koji poštuje prirodu i prirodne resurse, ali što to znači za arhitekturu naselja.
Europska unija na tragu novih ciljeva 2021.osmislila je program New European Bauhaus koji upravo podržava teme održivosti, uključivost, ali i estetiku u smislu kvaliteta koje nadilaze funkcionalnost. Današnja prosječna obitelj želi živjeti u područjima udaljenim od gradske vreve. Žele biti bliski prirodi. Zato se i odlučuju za stanovanje u gradovima kao što je Kastav, jer sadrži sve element urbanosti, ali je i dalje blizak prirodi. Upravo zbog većeg interesa prosječnoj populaciji stanovi u ovim zonama nisu priuštivi, možemo li upotrebom tehnologije olakšati izvedbu i korištenje održivih naselja i učiniti ih priuštivim za različite slojeve društva bez obzira na njihovu kreditnu sposobnost. Održivo stanovanje mora biti stanovanje za sve. Da bi naselje odnosno susjedstvo bilo održivo potrebno je povezati nekoliko kategorija:

• Održivo upravljanje izvorima energije
• Ekologija
• Mobilnost
• Smart sustavi

Ono što bilo koje susjedstvo čini naseljem je održiva zajednica. Bez zajednice koja ne slijedi pravila svake od navedenih kategorija održivost nije potpuna. Da bi u stambenim zgradama održivo upravljali izvorima energije potrebno je ugraditi sustave koji će prikupljati energiju iz sunca, vjetra ili tla. Svi ti uređaji namijenjeni su proizvodnji energije za grijanje i hlađenje. Kišnicu se sakuplja preko terasa, krovova ili kišnih vrtova. Voda se filtrira i ponovno upotrebljava za navodnjavanje zelenila u okolišu. U slučaju cilja korištenja sive vode u kućanstvima potrebno je predvidjeti dvostruki cjevovod. Sakupljanje kišnice osim na terasama i krovovima planira se i u uređenju trgova, zelenih površina, cesta.

Da bi zone prikupljanja kišnice bile korištene i kada nema kiše oblikuju se na inovativne načine npr. u skate parkove, stepenaste forme za igru djece i slično. Prilikom gradnje potrebno je koristiti materijale koji su lokalni i koji se mogu ponovno iskoristiti, da bi izbjegli onečišćenje okoliša prilikom transporta. Bitno je da imaju minimalnim ugljičnim otiskom, što znači da je u procesu proizvodnje do izgradnje proizvedena minimalna količina ugljičnog dioksida. Najčešće se gradi iz drva i to u sustavu križno llameliranih ploča koje posjeduju visoku statičku izdržljivost. Otpad se reciklira i odvaja, a stvari koje je moguće popraviti se popravlja. Biološki otpad stvara kompost kojim se mogu gnojiti urbani vrtovi gdje se prozivodi dio hrane. 

Proizvodnja energije mora biti kontrolirana od strane energetske zajednice unutar naselja gdje se među objektima višak energije sakuplja u baterije i usmjerava prema korisniku koji ima manjak. Proizvodnja hrane mora biti zasnovana na razmjeni, tako da se proizvedena hrana podijeli među korisnicima tako da svi imaju podjednako raznoliku hranu. Takav koncept se zove food sharing. Car sharing je koncept zajedničkog korištenja automobile, gdje svaka zgrada ima nekoliko automobile na korištenje, a oni se zajendički održavaju i voze. 

Cilj je da se vlasništvo pojedinca nad motornim vozilom ukine jer se tako štedi prostor za parkiranje automobile, na čijem mjestu može biti dio parkovne površine, ali i smanjuje emisija ispušnih plinova. Da bi svi sustavi funkcionirali potreban je sustav tehnologije koja može upravljati resursima i omogućuje ujednačeno korištenje energenata i praćenje svih promjena u naselju. Da bi održivo i ‘smart’ funkcioniralo potrebna je zajednica ljudi koji žele i razumiju kako se treba ponašati u uvjetima koje propisuju načela odrđivosti. Bez pojedinaca koji žele stanovati održivo i smart, bilo kakav projekt ne može u potpunosti saživjeti.