Kada govorimo o arhitekturi prva asocijacija je zgrada točnije slika zgrade koju je naš mozak stvorio suklando podražaju. Ali arhitektura je više od slike, ona je prostor koji doživljavamo kada smo u njemu, osjetimo ga, njušimo ga, hladno nam je ili toplo. Dobru arhitekturu upamtimo upravo po tome kako je osjećamo.
Prije desetak godina posjetila sam Finsku. Imala sam predrasudu o finskoj arhitekturi, kao i o skandinavskom mentalitetu – mislila sam da su zatvoreni kao ljudi pa da im je takva arhiektura. Alvar Aalto je finski arhitekt koji je djelovao sredinom XX. stoljeća najviše u svojoj domovini. Njegova djela doživljena u stvarnosti pokazivala su upravo suprotno mojoj predrasudi. Aaltove zgrade komunicirale su sa svim mojim osjetilima. U koncertnoj dvorani Finlandiji na mjestu gdje ruka hvata ogradu iz mesinga postavio je mekanu toplu kožu. U sanatoriju u Paimiou, za liječenje plućnih bolesti, dizajnirao je kvake koje bolesnici mogu jednostavno uhvatiti oslabljelim rukama, a u staklenim lavadnimi doktori mogu pregledavati uzorke koji im trebaju za dijagnozu. Obiteljske kuće koje Aalto dizajnira mirišu na drvo, a sunce grije prostor ulazeći kroz staklene stijene sa kontemplativnim pogledom na zelenilo.
Alvar Aalto dizajn kvake za Sanatorij, Paimo
Zaključak bi bio da dobru arhitekturu možemo osjetiti i da ju ne čini samo dobra fotografija, iako je dobra fotografija pola posla. Osjetilna ili stručnije senzorna arhietektura, obuhvaća utjecaj i odnos do svih naših osjetila. Zanimljivo je da su recimo muzeji zgrade koje posjećujemo najčešće zbog osjetila vida, odlazimo u muzeje da bi gledali umjetnost. Zato su umjetnici 50-ih godina prošlog stoljeća počeli istraživati odnosu prostora do čovjeka. U Europi je postojala umjetnička skupina Zero, a u Japanu Gutai, a njihovi radovi istraživali su odnos umjetnosti i naših osjetila kroz pokret, zvuk, svjetlost. Na primjer jedan od radova umjetnika Sabura Murakamia bavio se istraživanjem odnosa tijela do izloška, a umjetnik ga je izvodio tako da je probio šest rastegnutih papira u nizu.
Saburo-Murakami-At-One-Moment-Opening-Six-Holes-Tokyo-1955
Vizualni osjet je onaj koji prema arhitekturi ostvaruje prvi kontakt. Upravo vizuaknim podražajam zabavili su se arhitekti Diller Scofido + Renfro projektirajući ‘Magloviti paviljon’ za švicarski Expo 2002 na jezeru Neuchatel u mjestu Yverdon-les-Bains. Umjesto zgrade dizajnirali su konstrukciju koja je stvarala vodenu paru koja se poput oblaka formirala oko nosivog kostura stvarajući obrise moguće građevine. Do paviljona se dolazilo dugačkom rampom, prije pristupa na koju se ispunjavao upitnik i odjevala se kabanica sa ugrađenim programiranim čipom. Kada bi posjetitelj stupio u oblak magle osjetilo vida i sluha bi bilo oslabljeno, jedino što je posjetioc vidio je magla, a čuo bi samo ritmični rad pumpica koje su regulirale ispuštanje vodene pare. Kada bi se netko susreo sa drugim šetačem u magli kabanice bi ovisno o podržaju zasvjelile u crvenoj ili zelenoj boji, ovisno o tome da li se jedna osoba može sviđati drugoj.
Diller Scofido + Renfro ‘Blured building’
Danas, skoro dvadeset godina nakon zamagljenog paviljona Švicarski arhitekt Philippe Rahm dizajnirao je Centralni park u Thaichung koji crpi energiju iz topline, vlage i zagađenja. . Rahm je mišljenja da se današnja arhitektura transformira sukladno činjenici da mora biti održiva, zato kada projektira koristi se osjetilima topline, svjetla i zraka kao oruđem dizajna. U Taiwanskom parku oslanja se na subtropsku klimu lokacije, zone u parku odijeljene su aparatima koji proizvode paru ili prskaju tekućinu. Dijelovi parka se hlade prikupljanjem osvježenja koje donosi sjeverni vjetar, a drugi pak griju toplinom vlage koju donosi morski povjetarac. Uvijeti u parku se poboljšavaju što je više stabala i lisnatog zelenila u blizini koja svojim lišćem apsorbiraju vlagu i zagađenje iz zraka, a vanjski korijeni hlade zrak kondenzacijom.Šetnja ovim parkom pruža snažno tjelesno iskustvo topline, hladnoće, pare i vode, kao i pedagošku poruku što pomaže i kako možemo utjecati na promjenu klime. Za razliku od klasične šetnje ovdje osjećamo i njušimo park.
Centralni park u Taichungu, Taiwan, detalj instalacije
Dobar primjer senzorne arhitekture i dizjana u Hrvatskoj možemo naći u nedavno otvorenom hotelu Amarin u Rovinju. Ekipa koju su činili arhitekti iz Studia UP, grafički dizajner Damir Gamulin Gamba i krajobrazna arhitektica Ksenija Jurčić Diminić, dizajnirali su hotel sa pripadajućim okolišem koji se oslanja na doživljaj kroz osjetila. Cijeli kompleks zamišljen je kao prostor u kojem se djeca zabavljaju, a roditelji odmaraju. Hotel da bi zadovoljio svoju funkciju mora imati sobe, restorane, recepciju, hodnike, bazen, ali u ovom hotelu nakon što nabrojimo sve osnovne sadržaje kreće zabava. Svi dijelovi građevine povezani su krivudavim rampama, razlomljenim stepnicama, različito obojanim hodnicima. Odmah na ulazu dočeka vas mekani kutak sa mrežom koju su dizajnirali Numenovci, tepih na koji možete leći i mreža po kojoj možete skakati. U svakom kutku iznenadi vas element za igru, je li to ploča na rupice u kojoj mekanim spužvicama možete napisati svoje ime, zidne zvečke ili slagalice. U hotelu možete posuditi tricikl ili biciklu, a onda stižete u oblikovani vanjski prostor. Prvo što vas dočeka na izlasku iz hotela je miris bilja koje cvate u to vrijeme godine. Krivudavi putevi vode vas do različitih igračaka kao što su tube za sviranje, tobogani, poučne staze i sl. Na kraju staze, dočeka vas šetnica uz more s pogledom na grad Rovinj. Bolje ne može.
Pogled na Amarin iz zraka
Senzorni dizajn i senzorna arhiektura obuhvaćaju različita područja i manifestiraju se na različite načine, kroz odnos tijela i prostora, kroz svijest o održivosti ili kroz zabavu. Ali kada malo bolje pomislimo senzorno je sve ono što se nalazi oko nas, samo je pitanje da li je zamišljeno tako da iskoristi sve elemente naših osjeta. Možda se sada možete okrenuti oko sobe, onjušiti svoj dom, dodirnuti tepih pod vašim nogama ili zid u sobi i zaključiti koliko je vaš dom zapravo senzorno uređen, a slijedeći put kada posjetite neku novu zgradu pokušajte ju ne samo gledati već i osjetiti.
