Je li ispravno od prosječno obrazovanog pojednica (osoba koja živi i radi u Rijeci – u daljnjem tekstu- pojedinac) očekivati da razumije kako on utječe na arhitekturu. Prvi susret s teoretskim pojmom arhitektura je onaj u srednjoj školi, gdje se kroz povijest umjetnosti uči o svim građevinama koje su kroz povijest nastajale usporedno drugim paralelnim zbivanjima kao reakcija na ista. Što mi danas poručujemo?
Pogledjamo kroz prozor svog stana ili ureda..ono što vidite to je arhitektura koja će jednom biti u udžbenicima kao svjedok našeg bivanja u ovom vremenu i prostoru. Onaj ljubičasti neboder na Krimeji predstavlja upravo Vas. Šarolike fasade Škurinjskog naselja prezentiraju vizualnu osvještenost stanovnika tog područja. Plave pruge preko fasada stambenih nebodera, zrcale ideju da blizina stadiona na kojem se možda ni neće tako skoro održati nogometna utakmica kluba tih boja je dovoljno opravdanje za mijenjanje originalnih boja pročelja. Možda će se u budućnosti učiti da je ekonomska kriza iznjedrila boju lavande kao izuzetnu utjecajnu boju koja se savršeno uklapa kako u interijer tako i na eksterijer, te njeno umirujuće djelovanje donosi blagostanje u prostore u kojima se nalazi (možda je to bio i cilj ?! ). Možda će gradski urbanisti odlučiti obojati sve fasade u Rijeci u kolorite po uzoru na talijanska naselja poznata pod nazivom Cinque Terre, a Rijeka nakon tog poteza doživi turističku renesansu (!!) . Pa, nemojmo u to vjerovati.
Priznati slovenski arhitekt Aleš Vodopivec, rekao je za časopis ‘Oris’ kako pretjerana arhitektonska ekstravagancija, koja ne brine o ljudima, njihovim životnim problemima i navikama, briše povijesno sjećanje, tradiciju i lokalne karakteristike okoliša. Nadajmo se da će jednog dana jedna osvještenija generacija prepoznati kvalitetu prostora i čuvati ga., ali kako odgojiti takvu generaciju?
Arhitektura je uz nas od trenutka kada ugledamo svjetlo dana u zgradi rodilišta. Prvo što ugledamo je prostor, određene boje, određenih proporcija, netko ga je morao takvog zamisliti, nacrtati i izvesti. Dakle učenje počinje od najmlađih dana. Kada dođemo u naš dom, živimo u nečijoj realiziranoj ideji. Da li je naš stambeni prostor funkcionalan, dovoljno velik, ima li dovoljno svjetlosti itd. sve te elemene netko je promišljao i pretočio u izgrađenu formu. Park u kojem smo se igrali ili u kojem šećemo psa su također arhitekti oblikovali (točnije krajobrazni arhitekti u inozemstvu puno popularniji ‘landscape’ dizajneri). Spominjemo zelene otoke kojih u Rijeci nema u izobilju, to su također zaslužni arhitekti, naši cijenjeni urbanisti i planeri, oni su nam omogućili više asfalta manje krošnji i prirodnih sjena. Svatko od nas u jednom je trenutku bio arhitekt, makar razmještajući sadnice maćuhica u proljeće na balkonu ili planirajući razmještaj vlastite sobe.
Brazilski arhitekt Paulo Mendes da Rocha, dobitnik Pritzkerove nagrade 2006.godine, u jednom intervjuu za web časopis designboom izjavljuje kako je arhitektura stvorena od čovjeka i da je ljudi stvaraju kroz način na koji osvajaju prostor. Ako je arhitektura tako sveprisutna zašto prosječan hrvatski građanin tako malo zna o njoj. Svi dirketno utječemo na prostor oko nas, zato u određenom trenutku i trebamo pitati stručnjaka..ali ponovno nemamo svi jednake financijske mogućnosti i mora postojati način kako da sami dopronosimo kvaliteti života i prostora.
Kako ostvariti takav odgoj kroz institucije? Kod djece bi se od najranije dobi morala razvijati arhitektonska svijest. Kroz radionice jednostavnih oblikovnih elemenata mogu se naučiti pojmovi ritma, usklađenosti i kreativnosti. Pojedina Društva arhitekata provode radionice za najmlađe upoznavajući ih sa pojmovima, formama i oblicima njihove svakodnevnice. Tako Društvo arhitekata u Zagrebu godinama provodi ‘Malu školu arhitekture – Prostor i ja’ upravo da osvjeste i djeci približe prostorne elemente. Radionice pobuđuju zanimanje, doprinose razvoju valorizacije koja je neophodna za uspješan razvoj sociološke sredine. Više praktičnog učenja u starijoj dobi i osjećanja svijeta oko nas, potrebno je prije svega funkcionalno, gledjaući na razvojne standarde u svijetu. Pulska grupa je u Puli probudila svijest građana o potencijalima koje njihov grad nudi, izrađujući karte sa mapiranim lokacijama potencijala grada pozivajući na dijalog. Archisquad je tim mladih ljudi većinom iz Zagreba, koji propituju različite arhitektonske konflikte i bave se savjetovanjem građana. Jedan od programa je savjetovanje građana gdje sa građanima razgovaraju o željama preuređenje njihovog doma i daju im besplatan savjet. Televizija, kao najdirejktniji utjecaj, prošle godine nam je ponudila (izuzev emisija o uređenju doma gdje prevladavaju stilski izričaji sa cvjetnim naljepnicama i romantičnim tapetama), ‘Betonske spavače’, izuzetnu seriju autora Maroja Mrduljaša koja nas je uvela u devastirani svijet turističkih velikana i podučila nas o njihovoj vrijednosti. U većini slučajeva obrazovanje javnosti o onome što se danas dešava svodi se na entuzijazam grupe ljudi koji imaju želju i volju napraviti svoj doprinos, dok su institucije zapele u sistemima gdje se ne njeguje praktičan rad i vještine koje nam zaista trebaju da postanemo suvremeni građani svijeta.
Obaveza struke morala bi biti da osnovnoškolce, studente i umirovljenike odvede na ulice, trgove, parkove, osvještavai ih o onome što ih okružuje, sasluša i njihova mišljenja, pokušava aplicirati ideje u stvarnost, upozna ih sa njihovom poviješću, poviješću prostora, omogući pojedincu da prepozna kvalitete i samostalno ih prepozna i čuva. Na prijemnom ispitu za arhitektonske fakultete od pristupnika se traži i opće znanje iz kulture: poznavanje filmova, redatelja, trenutne muzejske scene itd., ali buduće arhitekte treba obrazovati da slušaju i poštuju one koji to nisu. Riješenje je uvijek u suradnji i međusobnom razumijevanju.
Rijeci dolazi EPK, programske smjernice spominju arhitektonske intervencije. Vrijeme će pokazati hoće li Rijeka valorizirati i nadopuniti programski postojeće/nove cjeline. Pojedinac mora da doprinese. Tako dolazimo do gradskih i državnih institucija. One su odgovorne za nepostojanje pravila koja bi ograničavala devastaciju izgrađenog okoliša, jer ne mogu svi imati istu vizualnu percepciju. Instutucije bi kroz zakone i propise morale brinuti o našem prostoru usmjeravajući nas prema kvalitetnim rješenjima. Šareni neboderi oblikuju panoramu našeg grada, bez generalne ideje i koncepta, a građeni su planski kao odgovor na sociološki i povijesni kontekst. Na institucijama je odgovornost planskog razvoja elemenata makrolokacije, smjernicama olakšavajući djelovanje pojedinca i razumljivost općenitih tema.
Obrazovanje omogućuje da prepoznajemo i pobunimo se ako uočimo problem. Neka ono što postoji i ono što nastaje bude odraz vremena u kojem živimo ali i rezultat uvažavanja i poštivanja konteksta u kojeg se smještamo. Dužnost nam je učiti od prethodnika da bi stvarali bolju budućnost. Kultura je arhitektura!