Kulturno turistički posjetiteljski centar morao bi biti prva točka susreta posjetitelja sa identitetom prostora u kojem se smjestio. Bogati sadržaj planira se smjestiti u prostor izuzetno bogate povijesti. Projektiranju se pristupilo prvenstveno valorizirajući novi sadržaj kao i zatečeni prostor. Obzirom da je interijer izložak sam za sebe, odlučeno je da se povijesni identitet maksimalno izloži i prezentira posjetiocu, a novi sadržaj smjesti tako da minimalno dotiče zatečene prsotorne ambijente. Prostor je definiran kao odnos između starog (povijesno) i novog (suvremeno). Na tragu suvremenosti u interpretaciji sadržaja turističko posjetiteljskog centra, temeljni pravci oblikovanja oslanjaju se na dva kontrasta: kopno i more, uz reinterpretaciju prostornih karakteristika područja i senzornog doživljaja nematerijalne baštine. Pri osmišljavanju prostornih cjelina cilj je bio potaknuti posjetitelje da dožive kroz sva osjetila prirodne i graditeljske elemente baštine. Specifičan oblik aglomeracije interpretira se kroz amfiteatralne sjedalice, izvedene u formi prostornih granica obuhvata. Kroz temu vode prezentiraju se gradovi uz more, pomorstvo i brodograditeljstvo. Odsjaj vode ostvaru je se reflektivnim materijalima, a preznetacija sadržaja prikazana je na zavjesama, na kojima se i projicira odsjaj valova. Transparentnost materijala dočarava doživljaj gledanja pod vodom. Tema kopna obuhvaća planine, gradove na uzvisinama , utvrde, crkve i sl. Senzorni doživljaj se realizira kroz instalaciju brežuljaka izvedenih na podu. Utvrde i gradovi prezentirani su kroz makete izložene na postamentima. Nematerijalnu baštinu karnevala prezentira se u vidu senzorne sobe koja nudi direktan doživljaj zvončarskog odijela od ovčje vune, sa zvonom koje dočarava zvon kojim se tjeraju zlodusi zime i pozdravlja proljeće.