Vrtić više nije samo prostor u kojem se djeca čuvaju, borave i igraju, već je smjer u kojem se odgajaju. Dječji vrtić Pujanke, predviđen je u prosotoru stambenog naselja, na strmoj padini između stambenih višekatnica, parkirališta, Osnovne škole i buduće sportske dvorane.

Teren ima padinu prema sjeveru, upravno suprotno od idealne osunčanosti vrtića i tražene orjentacije jug – jugoistok. Visoke stambene lamele uzdižu se visoko iznad lokacije i potencijalno narušavaju intimu dječje igre. Odabrana forma postavlja se u prostor oslanjajući se na zatečenu padinu. Vrtić postaje parazit koji se sljubljuje sa zatečenom kosinom gdje se unutarnji i vanjski prostor, zatečeni i novoprojektirni elementi, novim krajobraznim rješenjima isprepleću u jedno. Forma atrija interpretira vrtić kao introvertirani program. Možemo ga poistovjetiti sa samostanom koji se sastoji od privatnih soba i zajedničkih prostora, ali je formom i programom strogo definiran, kako za korisnike tako i za posjetitelje. Program se raspoređuje u formi naopake piramide, slažući se suprotno od smijera padine, kao da formira prostornu puzlu koja nedostaje u slagalici.

Vanjski vrt podijeljen je na tiši dio opremljem spravama za djecu jasličkog uzrasta i na bučniji dio za stariji, vrtićki uzrast. Okoliš vrtića nastavlja se i na krovu koji predstavlja energetsko igralište. Dječji poligon, mali teren za nogomet isprepleće se sa solarnim sjenilima i vrtložnim generatorima struje koji podsjećaju na kosu superjunaka plastelinka. Krov je u nagibu tako da skuplja kišnicu koja se u ljetnim mjesecima upotrebljava za zalijevanje vrta. Lokvice koje nastaju nakon kiše djeci služe za ‘skakanje po lokvicama’.